Bečki kongres, skup najistaknutijih političara, diplomata, crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika iz svih europskih država koje su sudjelovale u ratovima izazvanima Francuskom revolucijom 1789–99. i širenjem Francuske za Napoleona I. 1799–1814. Organizator skupa bila je Austrija, a glavni ton davali su mu ruski car Aleksandar I., austrijski ministar vanjskih poslova knez C. W. Metternich i francuski ministar vanjskih poslova princ Ch. M. de Talleyrand-Périgord. Osim njih prisustvovali su A. Czartoryski, koji je uzalud radio na uspostavi poljske državnosti, I. A. Kapodistrias, grčki državnik (kao ruski delegat), koji je pripremao oslobođenje od osmanskog gospodstva na Balkanu, lord Castlereagh i vojvoda od Wellingtona. – Glavna zadaća kongresa bila je uspostava europskoga predrevolucionarnog poretka i uklonjanje posljedica Francuske revolucije i Napoleonovih osvajanja. Inzistirajući na obnovi Europe na legitimističkom načelu, vlade zemalja sudionica trudile su se spriječiti moguća revolucionarna gibanja i tako međunarodnoj zajednici, nakon gotovo neprekidnog dvadesettrogodišnjeg ratovanja, vratiti mir i stabilnost. – Kongresne sjednice održavane su – s tromjesečnim prekidom – od rujna 1814. do 9. lipnja 1815., kada je potpisan Acte Final, završni dokument od 121 članka, a kojim su dogovorene mnogobrojne teritorijalne promjene u Europi. – Rusiji je pripao najveći dio Varšavskoga Vojvodstva (tzv. Kongresna Poljska); u sastav Pruske uključene su Poznanjsko Veliko Vojvodstvo, pokrajine Saska, Švedsko pomorje, vestfalsko i rajnsko područje; Nizozemska i Belgija spojene su u jedinstvenu državu Holandiju; Velika Britanija zadržala je pod svojom vlašću Helgoland, Ceylon, Kapland i Maltu te otok Mauritius; švicarski teritorij neznatno je uvećan i priznana mu je neutralnost; Njemačka je oblikovana kao labava konfederacija sastavljena od 34 države i 4 grada na čelu s Austrijom, ali bez Pruske, Poznanjskog Velikog Vojvodstva, Schleswiga, Elzasa i Lotaringije. Austrija je dobila Tirol, Vorarlberg, Lombardiju i Veneciju, što joj je omogućilo prevlast u Italiji. Osim toga, potvrđena joj je već obnovljena vlasti nad svim onim hrvatskim i slovenskim područjima što ih je između 1797. i 1809. bila prisiljena prepustiti francuskoj vlasti, a koja su 1809. oblikovana u Ilirske pokrajine (Koruška, Kranjska, Trst, Istra, Dalmacija, dijelovi banske Hrvatske te hrvatske Vojne krajine). Osim toga, dodijeljen joj je teritorij Dubrovačke Republike, koji je njezina vojska zaposjela 1814. Iz Bečkoga kongresa proizašla je i Sveta alijansa.
